rss search

G.I.JANE (malo o ženskoj instruktorici, šipci, sladoledu od pistacija i …..)

line G.I.JANE (malo o ženskoj instruktorici, šipci, sladoledu od pistacija i …..)

G.I. JANE
(Malo o ženskoj instruktorici, šipci, sladoledu od pistacija i još koječemu)

E to ja zovem vježbom uma i tijela! Ulazim u centar, a instruktorica roni po kutiji s kolačima…smiješim joj se kiselo i mantram si “Nemoj misliti na Torticu…nemoj misliti na Torticu…”.
Ona se definitivno može usporediti s Demi Moore – žena-majka zarobljena u tijelu srednjoškolke. Ne znam ima li doma Ashtona, ali definitivno bi mogla osvojiti jednog. I jede kolače. Pa naravno da je zbog svega toga mrzim, ne bih bila pravo, zdravo žensko da nije tako.
Kladim se da je i na šipki vješta poput Demi i da je ima doma i da, ako je nema, nabavit će je.
Ulazim u dvoranu, a ona na sredinu dovlači prijenosni hladnjak…majkemi, ili sam pukla od dijete i želje za hranom ili je to što je ona dovukla prijenosni hladnjak…baš onakav kakav ja nosim na Kamenjak na roštiljanje. Otvara, a unutra…sladoled od pistacije! Ooogromne kugle! Ko Vincekove! Protrljam oči. Mljac. Daje svakom dvije. Mljac na kvadrat. Već osjećam okus pistacije i ljepljivu slatkoću na prstima. Primam psihodelično zelene loptice u ruke…dođi mami…kad daje trenerica ne smiješ odbit…moraš poslušno popapati…što?? Medicinke?? Trenerica nešto priča o nekakvim medicinkama koje trebamo primiti svaku u jednu ruku. Ispostavlja se da su moje kuglice sladoleda od pistacije samo jaaako, jako teške loptice koje su skrivali u kutiji nalik na prijenosni hladnjak za plažu. Kakva prijevara! I kreće još jedan trening. Demi Moore nas je odlučila izvježbati za marince. Američke. One koje tjeraju raditi sklekove u blatu po kiši usred noći. Medicinke u ruke, na noge, između, ispod, iznad…i šiškaj mala. Zamišljam nas sve u ogledalu s pločicama oko vrata. A nju s čačkalicom u zubima. I s teškim vojničkim čizmama. Da može bolje nagazit na moja salasta leđa.
“Još sedamdeset i tri…!” Ček…jel još tri ili sedamdeset i tri?? Ma svejedno je, svaki je ko sedamdeset. Ali ja se ne dam. Ja to mogu. Svaki sat moje tijelo može više. I ja znam da ona to zna. I izvlači maksimum. Maksimum koji ja nikad ne bi dala da je ne vidim u ogledalu s vojničkim čizmama i čačkalicom tako svu zategnutu, čvrstu i mladoliku. Poslije sata izlazimo četveronoške. Gutamo pohlepno vodu. A ona opet roni po kolačima… smije se zadovoljno. Zna da ćemo sutra doći po još!



Napišite odgovor